Monday, September 03, 2012

Крцкави слатки кексићи

Ова песмица настала је када је Вук имао три и по године. Много је био сладак кад се из неког разлога, прилично самоиницијативно заинтересовао за слова. Мени не би пало на памет да дете тог узраста описмењујем, али како је иницијатива дошла спонтано, пробала сам да му помогнем. Имали смо велики плакат са азбуком на зиду, а успут стварали и неке своје асоцијације, и момчић је врло посвећено покушавао да "нацрта" свако ћирилично слово. И на неки свој начин је и успео. А онда је видeо д'уме, и лепо све заборавио!

Са шест година, кад је пошао у предшколско, знао је супер да црта, али од слова је евентуално могао да напише "А". Па је по други пут све учио. А ја се сетила ове песмице, па сам му изрецитовала, јер је тада имало смисла, могао је лепо да разуме све стихове, и видим да је био дирнут, и рекла бих врло поносан на себе из млађих дана ;)

Сада има пуних седам година, пише и чита врло добро, од недавно носи наочаре, a данас је званично кренуо у први разред. Прошле године, кад је полазио у предшколско, била сам препуна помешаних утисака и рондала сам пола дана. Сада би требало да сам већ савладала ту врсту неконтролисаних излива емоција, али ја се распадох изнутра. Од неке среће, сирове, необрађене... Али, али. Нећемо више о томе.

Него о овим финим кексићима. Постојао је раније неки индустријски кекс са кристал шећером, благо карамелисаним и запеченим по врху. Ако се неко сећа како се звао нека јави, мени је само остао у памћењу тај крцкав спољни слој. И чини ми се да су кексићи били у облику переца.

Пробала сам пре неколико година да направим нешто слично код куће, и добила сам неке ок слатке грицкалице, али није било говора да је шећер по површини кренуо пут карамелизације. Прогласила сам мисију немогућом, јер шећеру треба заиста жешћи темпреатурни шок да почне да се топи, а кућне рерне нису за то способне. Иако греју до 250°C, то је максимална температура ваздуха у рерни. Храна која ce у њој пече не достиже ни пола од тога.

Пре неки дан се сетим тих кексића. Google-ам "слатке переце", па налетим на овај рецепт. На фотографији видим да је то то, и након читања рецепта опалим себе по челу. Па да. Кратки температурни шок ће обезбедити грил функција, коју све новије рерне имају. Има чак и моја, која нија баш нова, али нисам је никада раније користила. Сад јесам и могу вам рећи да су кексићи врррррло фини! Али морају лепо да се испеку. Морају добити браон бојицу и горе и доле. За посипање се користи жути шећер, па и ако се не запече, бар неће остати бео-бео. Пекла сам две туре и једна ми је остала бледа са доње стране, и није то то. Ова "Вукова слова" сам пекла 12 минута класично, и два минута са грилом, и била су браонкаста и доле и горе. Наравно, више гледајте у кексиће а мање у минуте, јер су све рерне различите.

За помоћ и сметњу током припреме, печења и дегустације на'ватајте једног ђака првака и једног предшколца. Забава загарантована :)


Састојци:
250 г брашна
прстохват соли
170 г путера
100 г шећера
1 кашика киселе павлаке

и још
1 беланце за премазивање
жути шећер за посипање

Поступак:
1. У посуду за мешење ставити брашно и со. Додати хладан путер исечен на коцкице, и утрљати га у брашно, да се добије мрвичасто тесто. Додати шећер и кашику киселе павлаке па умесити тесто. Умотати га у пластичну фолију или кесу за замрзивач и оставити у фрижидеру бар један сат.
2. Разваљати тесто на пек папиру или радној површини посутој брашном на дебљину око пола сантиметра, па вадити жељене облике и слагати на плех обложен пек папиром. Треба радити што је могуће брже, јер тесто услед грејања постаје лепљиво и теже се с њим ради. Премазати кексиће благо размућеним беланцетом, и обилно посути жутим шећером.
3. Пећи око 12 минута на 180°C, или док се кексићи благо не зарумене, па још минут-два-три са укљученом грил функцијом. Том приликом плех се може подићи у врх рерне (добро је, јер је тесто онда ближе грејачима, али мана је што ништа не видите), а може и остати на средини. Кексићи треба да добију браонкасту боју и са горње и са доње стране, али треба пазити да не прегоре.

Рецепт за штампу

komentara: 25

  1. Pa srećan vama polazak u školu!!!! I u predškolsko, naravno. Kako je Vuk ozbiljan, sav je na visini zadatka.

    ReplyDelete
  2. Keksiće sigurno neću praviti ali trik sa karamelizovanim šećerom ću isprobati na knedlama iz rerne:-)))

    Vučina i Paja imaju danas važne dane u životu, valjda nas zato ovog vikenda nisu posetili a nisu probali ni bazen koji je nešto veći od autića koji su koristili prošle godine:-))))

    Poljubi ih i poželi im uspeh u naše ime!

    ReplyDelete
  3. Ovo je stvarno divan dar deci, bravo mama. Preslatki su, mali plavušani.Nek cela školska godina bude slatka, kad je ovako slatko počela.

    ReplyDelete
  4. Lijep recept, bilo je i kod nas nekih keksića posipanih šećerom, makar se više baš i ne sjećam kakvi su točno ti kupovni bili. Ali baka mi radi slične i znam da su fini :)

    ReplyDelete
  5. Predivan, predivan post:) kad je neko stručnjak!!!! a, pjesmica tek!
    Sretan polazak u školu! keskisći su predivni!

    ReplyDelete
  6. Keksice cu morati da probam. I mi smo danas krenuli u skolu u prvi razred ali kod nas to ide ranije sa nepunih 6 godina(u novembru puni 6)i mogu reci da sam danas bila ok ali u petak kad smo zadnji put dosli u vrtic i pozdravili se sa uciteljicom, dobili diplomu i radove koje je crtala u vrticu uh mas mi je bilo nekako tesko.

    ReplyDelete
  7. Baš si me raznežila sa ovim postom:)
    Razmišljala sam danas o prvacima i njihovim mama i tatama. Koliko su srećni i ponosni, i jedni i drugi. I koliko emocija, sve sam se i ja osetila uključenom iako nemam decu.
    Srećan polazak tvom dragom dečaku!

    ReplyDelete
  8. Srećan vam polazak u školu. Danas samo pričam sa prvacima i svi su bili tako slatki i onako tužnjikavi jutros, a evo mame su ih danas stavile u krevet pre vremena jer su izgleda svi puni utisaka. Ma da, znam te kekse, a nemam pojma gde sam ih probala. Odlična ideja sa slovima, o prva fotka, e to da pokloniš njegovoj ženi za venčanje jednog dana onako uveličanu.

    ReplyDelete
  9. Hvala svima :)

    Snježo, mislila sam na tebe danas. Znam da ti radiš sa velikom decom, ali svejedno, nešto sam se ježila na svaku pomisao o zanimanju "prosvetar".

    Nevena, hvala ti puno, ja sam tri puta kratila post da ne ode totalno u pravcu emocionalnih talasanja koja neminovno danas svi (u našoj kući) osećamo, jer ovo je ipak food-blog. Na prijemnoj priredbi sam jedva uspela da ne zaplačem, uzdržavala sam se junački, ne zbog sebe, ja volim suze, nego da ne remetim Vukove emocije :) Često mi se mota misao da otvorim još jedan blog, onako svaštarsko-emotivni, pa da me ne grize savest kad pišem o čemu mi se prohte, do tananih detalja. Ali odustanem odmah čim se setim da ni ovaj ne uspevam da održavam redovno koliko bih želela, samo mi fali još jedan.

    Jelena, ne mo'š shvatiti količinu i snagu utisaka današnjih. Samo da zažmuriš i upijaš...

    ReplyDelete
  10. Bože kako se promenio, porastao... ma nema šanse da bih ga prepoznala...
    Emocije neću komentarisati jer ih znam do najsitnijeg detalja i potpuno te razumem... Srećan vam polazak u školu :))...
    Mi smo sada petak i nekako mi i to dođe kao sledeći stepenik u većem odrastanju... već drugi dan 7 časova i vratilo se dete kući u 14 h svo ošamućeno... Uh... meni ih je žao jer velike obaveze stavljaju na njihova mala pleća :((

    ReplyDelete
  11. Draga Majo, deca su ti predivna, a Vuk se, sudeci po stavu, vec ozbiljno pripremio da preskoci onu liniju bezbriznog detinjstva i krene u radne pobede.

    Sto se tvojih osecaja tice, bice isti i kada malisani budu kretali u srednju skolu pa i na studije. Svake godine docekujuci nove studente na katedri gde predajem, gledam istu sliku - roditelje u suzama, uzburkanih i pomesanih osecanja, sto zbog radosti sto su im deca uspela da busu tu gde jesu, sto zbog tuge jer odlaze iz sigurnog porodicnog gnezda !

    Iako keksici izgledaju fantasticno, njih necu komentarisati, ja i secer nismo u ljubavi :))) !

    ReplyDelete
  12. Krasan post, dečki su pravi, keksići odličnai, a tek pjesmica...

    ReplyDelete
  13. Baš su ti slatki dječaci! Veoma liče jedan na drugog, a opet tako su različiti:) Uživaj što više u njima malima, ima da porastu i odrastu dok kažeš "keks"!
    Eh da, ova "fora" sa žutim šećerom za krckave keksiće mi je baš dobra. Sa pjesmicom si me potpuno osvojila, mislim da bi ti i Ršum pozavidio na tako simpatičnim stihovima:)

    ReplyDelete
  14. Maslinka, :*

    Mina, hvala. Verujem, da su osećaji slični na svakom većem stepeniku u odrastanju deteta, tj. povoda za rondanje ću imati na pretek :)) Pa puta dva :)

    Dunja, hvala ti.

    Majo, sećam se naše prepiske od prošle godine a na istu temu, i često se toga setim. A hvala ti za kompliment za pesmicu :*

    ReplyDelete
  15. Ja se i dan danas secam mog prvog dana u skoli...u dvoristu "Slobodan Princip Selje"...kasnije "Vladislav Ribnikar" ali se ne secam moje mame...u svakom slucaju srecan polazak u skolu Prvaku...!
    Sto se tice ovih keksa, ti o kojima ti govoris su marke "Balsen", tacvno su oblika perece i krckavog secera odozgo. Prvi put sam ih jela kod moje tetke u Londonu, bilo je to pre skoro 30 godina (!!!!!!!!!)i delvali su mi ne znam kako elegantno i sik...u stvari oni lice malo na neko grubo lisnato testo...ako si na njih mislila...

    ReplyDelete
  16. Zaboravih....presladak ti je sin....ne znam zasto a i ne znam da li se varam ili ne, ali podseca me malo na tvog tatu...jel' tako?

    ReplyDelete
  17. Hvala Marina :) Na koga liči - nemam pojma, iskreno, to uvek bolje vide oni koji decu ne gledaju svaki dan.

    Balsen... Mislim da nisam za taj naziv čula, možda su kod nas bili pod nekim drugim imenom? Ili uopšte nisu ni bili domaći, vrlo lako, ali pojma nemam :) I da, mislim da su bili u limenim kutijama.

    ReplyDelete
  18. Pazi kad se secam tih kolaca, cak i ukusa... Mnogo ti je sladak post. Sve je tako ljupko, i malic, i pesmica i kolacici... Majo, posle svih tih emocija o kojima roditelji pricaju kada njihova deca krenu u predskolsko ili prvi razred, ja moram da priznam da nisam kao sve ostale mame. Ja sam jedva cekala da moj sin koji ima tri godine krene u predskolsko, i on takodje. Nije bilo nikakvih dirljivih emocija. Danas mi je pak rekao da ne zeli da ide u skolicu, nesto ga tamo muci.
    Veoma je nemiran i stalno pravi gluposti, mozda bi bilo drugacije da je i on drugaciji. Ovako treba mi odmor od njega.
    Sto se tice pisanja slova mi imamo istu situaciju kao i ti sa svojim sinom. Moj je bio bas dosta mali, 2.5 godine, kada je poceo divno da crta i da pise slova, i onda naprasno prestao, tako da ocekujem da ce ponovo da uci da ih pise. Inace, slatko mi je kako se zbuni kad vidi cirilicna slova, za cirilicno sh, kaze da je "dabl ju"... kad pomislim koliko je komplikovano uciti decu da citaju na engleskom, mislim da bi svaka kuca u Srbiji trebalo da drzi sliku Vuka Karadzica okacenu u dnevnoj sobi:)

    ReplyDelete
  19. Kako su samo porasli, secam se jos onih malenih rucica dok su pravili cuftice!:) Skolarcima zelim sretan polazak u skolicu, preslatko si izvela ovu fotku sa pesmicom, slovcima i malim pomagacima!:))

    ReplyDelete
  20. Dolce fooda, hvala :) I Vuk je bio nemoguć kao mali, meni je svanulo kad je krenuo u jasle, i osećala sam se tako kako opisuješ. Sve mame dođu pa se rastaju pola sata, mi se pozdravimo i ćao. Ove sada emocije su nešto drugo. Ovde su više lepe emocije, nego tužne, koje ništa manje ne teraju suze na oči. Ja gledam njega, ozaren, vidiš ga da treperi iznutra, sija... I upijam, upijam, čini mi se da osećam sve isto što i on. To je prelepo nešto, odveze te nazad u svoje detinjstvo, plus sada pojačano sve zbog majčinskih osećaja. Sve je divno, sem što se meni plače, a malo me blam da njega blamiram :))

    Mignonne, hvala puno :)

    ReplyDelete
  21. Odličan post, odličan ! Prije svega dva prekrasna dečka, pjesmica, puno emocija, krasni keksići...., mora dirnuti !
    Sve najbolje u školskim danima želim i da i dalje sve bude sa puno ponosa i lijepih emocija.
    Naravno, i ovako finih keksića :)

    ReplyDelete
  22. Ehh.. nisam ni pročitala post kako treba, gledala ti djecu prvo! :))))))

    Cmoljenje... Eeeeee ljubi ih majka, ja i dan danas znam onako poskrivečki da zacmoljim ili da skrišno gutam knedle iako su naši prvoškolski dani oooodavno prošli.
    Sve se nešto imam osjećaj da ću da naričem početkom ljeta slijedećeg jer moj maturant postaje brucoš. :)))))

    Neka vam je sretan polazak u školu, momci su ti preslatki, posebo ovaj školarac sa rupicom u obraščiću. :)

    A keksiće znam. Kao dete sam ih tamanila kao luda. :))))

    A ti se Majo dobro pripremi za borbu sa emocijama, jer cmoljkanja tek dolaze :))

    ReplyDelete
  23. Joj kako dobar post!!!! :) Srecan polazak u skolu Vuku! Bas su ti dragi decaci... Nadam se da cemo ih upoznati...
    I mi smo posli, ali u jaslice. I bas nam je tesko... Ica hrabro dodje do vrata, ali kad vidi rasplakane drugare, krene da place... Sad smo sve bolji, ali jos se nismo skroz navikli...

    ReplyDelete
  24. Sjajan post, sjajan, a i pjesmica!! Sretan vam polazak u školu :)
    Keksići su odlični!

    ReplyDelete